|
|
DOLAZAK HRVATA
Dolaskom Hrvata u VII. stoljeću romanski živalj sve više nestaje i stapa se sa doseljenicima, koji su sa sobom donijeli drugu kulturu. Ovom se vremenu pripisuju crkvice Sv. Vida i Sv. Jurja, čije temelje danas možemo vidjeti, dok je crkvica Sv. Stjepana još starija.
Svi pisani tragovi iz ovog vremena vezani su za katoličku crkvu.
ZAHUMLJE I RAŠA NA PELJEŠCU
Do 1222. godine nema pronađenih pisanih tragova o Janjini kao ni o njezinom kraju, ali u crkvenim knjigama pronalaze se tragovi u kojima se spominje Stonska biskupija, što ukazuje na katoličku crkvu na ovim područjima još u prva vremena hrvatske povijesti. Tako se 877. godine spominje katolička biskupija u Stonu. Tada je Pelješac pripadao kao dio oblasti Zahumlja, bivšoj Crvenoj Hrvatskoj, koja je bila sastavni dio hrvatskog kraljevstva. Iz tog doba je i crkvica sv. Mihovila, u kojoj je u Stonu otkrivena i freska prvog hrvatskog kralja Mihovila - Tomislava sa hrvatskom krunom na glavi. Stonska se biskupija spominje i 925. godine u spisima hrvatskog crkvenog sabora u Splitu.
Međutim, iz opće povijesti Zahumlja i poluotoka Pelješca proizlazi da je u Zahumlju bilo mnogo nereda, mraka i nevolje kad je taj kraj zašao pod okupatore iz Raške. 1180. godine Zahumljem je vladao knez Miroslav, brat Stevana Nemanje, ljutog neprijatelja katoličke crkve. U osvajanjima tuđih zemalja i pokrštavanjima Nemanjići su prednjačili. Tako stradava stonska biskupija i katolička crkva u Zahumlju. Knez Miroslav je protjerao iz Stona Katoličkog biskupa Donata, koji je umro u izagnanstvu u benediktinskom samostanu na Lokrumu 1211. godine. Odsutnost katoličkog biskupa uvelike je omogućilo širenje pravoslavlja u Stonu i Stonskom Ratu. Za vrijeme Miroslavova nasljednika Petra prošireno je i patarenstvo. Isti je knez ucjenjivao Dubrovnik te tražio prvo 300, a potom 200 dukata za povratak biskupa, ali oni ne htjedoše dati. Tako su katolici postali neznatna manjina.
Znamenita je povelja srpskog kralja Stevana Prvovenčanoga Nemanje iz 1222. godine, posebno za one katolike koji nisu prihvatili ni pravoslavlje ni patarenstvo. Po Miklušiću u Monumenta serbica, povelja glasi: «Darivam crkvi Blažene Gospe na Mljetu (gdje su bili benediktinci): vas otok Mljet, na ostrvu Krkru (Pelješcu) crkvu sv. Vida, Janjinu sa Popovom Lukom sa crkvama sv. Stjepana i sv. Đurđa, a međe su im ove: Žuljana od mora do mora (Žuljana - Brijesta), te od druge strane Motoružnice od mora do mora (Trstenik - Osobljava - Sreser). U Stonu crkvu sv. Nikole, da bude metohije sv. Bogorodice mljetske crkve.»
Kada Stevan Nemanja sebe proglašava arhiepiskopom, a srpsku crkvu autokefalnom, katoličkom pučanstvu je bilo još teže. Ipak postoje pisani dokazi kako se do 1252. godine izmijenilo mnoštvo episkopa. Oni su se često žalili da njihova velika imanja nema tko obrađivati, da nema vjernika te tako nemaju prihoda, zbog čega su bili prisiljeni napustiti prostor. I iz povelje cara Dušana iz 1333. godine vidljivo je da je područje Janjine i njezine okolice (Trstenik, Popova Luka, Žuljana, Brijesta, Sreser i Osobljava) ostalo vjerno katoličkoj crkvi i sv. Stolici.
|
|
