|
|
IVO LENDIĆ
Rođen je 4. lipnja 1908. godine u Janjini, a umro 1. travnja 1982. godine u gradu Iguazu u provinciji Misiones u Argentini. Pučku školu pohađao je u Janjini, a u dubrovačkom sjemeništu Klasičnu gimnaziju. 1928. godine upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju i eksperimentalnu psihologiju. Uz studij bavi se književnošću i novinarstvom. Najprije djeluje kao urednik časopisa «Luč», zatim kao urednik ili redovni suradnik novina «Hrvatska politika» i «Hrvatska straža» Za vrijeme NDH iz zdravstvenih razloga boravi u Rimu, gdje je dopisnikom «Hrvatskoga naroda». U Rimu ostaje do 1947. godine kada s drugim hrvatskim izbjeglicama odlazi u Argentinu. Od listopada 1947. godine do prosinca 1955. godine urednikom je «Glasa svetog Antuna» u Buenos Airesu. Premda je u srpnju 1957. godine preživio tešku operaciju tumora na mozgu s djelomičnom paralizom tijela, ostao je duhovno čvrst.
Pisao je pjesme, surađivao je u raznim emigrantskim publikacijama, držao je predavanja u Hrvatsko-argentinskom klubu, a od 1961. godine članom je Hrvatsko latinoameričkog kulturnog instituta u Buenos Airesu. U svojoj mladosti, koja je zarana bila obilježena bolešću kostiju, objavio je dvije zbirke pjesama; Lirika (1930) i Angelusi (1936) (objavila Kršćanska sadašnjost 2000. godine). U časopisu «Studia Croatica» objavio je 1964. zajedno s Ivanom Bogdanom opširnu pravno političku studiju «Las relaciones entre Yugoslava y Santa Sede». Izdavačka kuća «Laus» iz Splita objavila je 2001. godine otvoreno pismo Iva Lendića mons. Augustinu Juretiću «Božji kotači».
Angelusi (1936)
Kapelica u šumi
I
Na vrhu blizu Janjine na poluotoku
nalazi se mala kapelica sred hridina i šuma;
sagradili su je težaci na dogled plavih otoka
i morske pučine. Stoji kraj strmog druma.
Mala je. U nju mogu da uđu tek dvije ruke
da pred žalosnu Majku Božju stave poljskog cvijeća.
Tužna je to Majka Božja, mrtav Sin joj je na krilu,
mrtav Sin, sva Majčina sreća.
Tuda prođu uvijek siromasi s poluotoka,
kada puni nade za srećom u nepoznate strane polaze;
tad ih uz majčin bol otprati i bol Majke Božje,
a dočeka ih Njezina vječna tuga, kada natrag dolaze.
Ta mala kapelica srce je onih hridina,
kao što je srce kapelice, probodeno srce Božje Majke.
O, koliko su puta žalosne majke gledale odatle pučinu
i šajke, koje im odnose djecu i plove mirno. Šajke, šajke…
II
A svatko ima bar trun veselja u životu, pa i siromasi.
I poluotok kadgod dodirne tiha plima radosti.
Ali srce Majke Božje na Vrhu blizu Janjine
uvijek je probodeno. Srce je to Majčino sa sedam žalosti.
I uzalud procvate oko kapelice vrijesak i kadulja;
uzalud zamirišu ružmarini tako tužno,
tako umolno,
da Je razvesele. Uzalud ptice pjevaju.
Lice je Majke Božje uvijek tužno, uvijek prebolno.
I svako vedro jutro u rana topla proljeća,
dok pučinom vjetrovi s lakoćom lađe pronose,
dok još spava Janjina i lišće šumi obronkom,
tada se i oči Majke Božje tiho orose.
|
|
